Priče koje isceljuju…
Pretpostavljam da je slušanje osnovni i najmoćniji način povezivanja s drugom osobom.
Samo slušajte. To što posvećujemo pažnju jedni na druge, možda je naš najveći dar. A posebno ako to činimo iz dubine srca. Kad ljudi govore, nema potrebe činiti nešto drugo, potrebno je samo primati. Jednostavno, samo prihvatiti. Slušati šta govore. Pokazati da nam je stalo.
Često je važnije da nam je stalo da čujemo, nego da razumemo. Većina nas ne ceni sebe ili se ne voli dovoljno da bismo to znali. Meni je trebalo dosta vremena da poverujem u snagu jednostavnih reči poput „Oprosti mi.“. Izgovaram ih kad znam da neko pati i pri tome zaista mislim to što kažem.
Jedna moja pacijentkinja rekla mi je da bi, kad bi pokušala ispričati svoju priču ljudima, ostala zbunjena jer bi većina spremno počela sa svojom pričom i time kako se i njima nešto slično dogodilo. Na nekom neočekivanom nivou njena priča i bol prerasla bi u njihovu priču. Prestala je pričati. I bila je jako usamljena.
Povezujemo se slušajući jedni druge. Kad prekidamo nešto što nam neko govori kako bismo mu pokazali da ga razumemo, fokus priče preusmeravamo na sebe.
Mnogi pacijenti oboleli od malignih bolestirekli su mi da im je veliko olakšanje bila svaka osoba koja bi ih znala saslušati.
Slušanjem sam čak naučila odgovoriti na nečiji plač. Pre sam posezala za maramicama, a sad shvatam da je i to bio samo jedan način da osobu ućutkam i izbacim iz stanja tuge i patnje.
Sada samo slušam. Kad osoba isplače sve što treba isplakati shvati da sam uz nju.
Ovo jednostavno ponašanje nije bilo lako naučiti. Naravno da se to protivi svemu što su me učili od najranijih dana. Mislila sam da ljudi slušaju zbog toga što ne znaju šta reći.
Tišina ispunjena ljubavlju puno je snažnija od najdobronamernijih reči, kad je reč o isceljenju i povezivanju.
Odlomak iz knjige dr. Rachel Naomi Remmen „Priče koje isceljuju – mudrost podeljena za kuhinjskim stolom“

+381-62-17-97-437