Većina ljudi ima potrebu ispravljati druge, ukazivati im na njihove postupke, držati lekcije i kuditi. Jedan od razloga tome je što naš ego veruje da smo mi uvek u pravu ako nekome damo na znanje da greši i da ćemo se nakon toga bolje osećati.
Razmislite li malo o tome kako se osećate nakon što nekome očitate lekciju, priznat ćete da osećaji nipošto nisu samo pozitivni. Dobar čovek teško se može osećati dobro na tuđi račun, pa makar bio i u pravu.
Pre razmene mišljenja sa drugima bilo bi dobro zapitati se „Šta zapravo želim od ove rasprave? Šta želim postići?“
Nije ovde reč o slabosti ili nezastupanju svojih uverenja. Nipošto. U redu je biti u pravu i zastupati svoje mišljenje, ali ne uvek i ne po svaku cenu.
Da bismo bili spokojniji, umesto toga da uvek budemo u pravu trebamo pokušati biti empatični i razumeti I drugu stranu. Pokušati razumeti i odupreti se iskušenju držanja lekcija.
Umesto da iskoristimo svaku priliku da drugima ukazujemo na njihove greške, na ono što bi mogli drugačije činiti i načine na koje bi mogli nešto poboljšati, trebamo pokušati ljude oko sebe češće ohrabriti, oraspoložiti, podeliti radost sa njima, pronaći neki drugi način da se stvari promene, a da niko ne bude povređen.
Premda nam se to ne čini tako, kada naš cilj nije negativan (umanjiti, poniziti, povrediti) nego pozitivan (ohrabriti, pohvaliti, unaprediti) i mi sami osećaćemo se bolje i biti zadovoljniji.
I rezultati neće izostati.

+381-62-17-97-437