U hladno januarsko jutro, u stanici podzemne u Washingtonu čovek je svirao violinu s kutijom za novac ispred sebe. Više od pola sata svirao je Bacha… Stotine su ljudi prolazile pored njega,uglavnom žureći na posao.
Nakon par minuta prvi je zastao jedan sredovečni čovjek. Zastao par sekundi i potom produžio dalje. Nakon njega violinista je dobio prvi dolar. Ubacila ga je jedna žena, onako u hodu, bez stajanja. Nakon žene jedan se ćovek naslonio na obližnji zid i par minuta slušao. Pogledao je na sat i produžio dalje.
Nakon toga pažnju na violinistu obratio je maleni dečak s majkom. Majka ga je požurivala, ali dečak je uporno zastajao i osvrtao se ne bi li još malo slušao dok ga je majka vukla da krenu dalje svojim putem.
Tokom sat vremena sviranja samo se šest ljudi zaustavilo i kratko poslušalo muziku. Njih 20-ak ubacilo je novac u kutiju, u hodu, bez zaustavljanja. Muzičar je sakupio 32 dolara.
U jednom je trenutku prestao s muziciranjem. Nastala je tišina, ali kao da to niko nije primetio. Niko nije pokazao nikakvu reakciju.
Violinista u podzemnoj bio je Joshua Bell, jedan od najboljih violinista na svetu. Svirao je najbolja svetska dela, i to na violini vrednoj tri i po miliona dolara. Bio je to deo eksperimenta organizovanog od strane Washington posta s ciljem utvrđivanja ukusa, percepcije i prioriteta koje ljudi imaju.
Primećujemo li lepotu?
Jesmo li spremni zastati kako bismo uživali u nečem lepom?
Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu?
Kako bi ljudi reagovali da su znali ko je violinist u podzemnoj?

+381-62-17-97-437